Everest – planina koja ne oprašta
Nastanak planine koja još raste
Himalaji nisu nastali tiho i postepeno. Oni su rezultat sudara dva kontinenta, Indijske i Evroazijske ploče, prije oko 50 miliona godina. Umjesto da jedna potone, zemljina kora se gužvala i gurala nagore, stvarajući najviši i najmlađi planinski lanac na svijetu.
Mount Everest je samo najviša tačka tog sudara. Stijene koje danas čine njegov vrh nekada su bile dno okeana, što potvrđuju fosili pronađeni na visinama iznad 8.000 metara. Planina i danas raste nekoliko milimetara godišnje, dok je vjetar, snijeg i led stalno oblikuju i troše.
Ovdje nema polaska, nema koraka. Ovo je priča koja objašnjava zašto je sve što slijedi uopšte moguće – i zašto je istovremeno toliko opasno.
Kako je Everest uopšte pronađen i izmjeren
Lokalni narodi Nepala i Tibeta oduvijek su znali za ovu planinu. Međutim, za ostatak svijeta ona je dugo bila tek nejasna masa iza horizonta.
Tek u 19. vijeku, tokom Velikog trigonometrijskog premjeravanja Indije, britanski geodeti uspjeli su da izmjere visinu udaljenog vrha pomoću masivnih instrumenata i preciznih matematičkih proračuna.
Godine 1856. potvrđeno je da je tadašnji Peak XV najviša planina na svijetu. Kasnije dobija ime Mount Everest, iako lokalni nazivi Sagarmatha i Chomolungma postoje mnogo duže i nose snažno duhovno značenje.
Ni ovdje nema stvarnog polaska. Ali upravo ovdje počinje ljudska opsesija – pitanje da li je moguće popeti se tamo gdje do tada niko nije kročio.
Prvi pokušaji – kada niko nije znao šta radi
Početkom 20. vijeka britanske ekspedicije dolaze pod Everest sa sjevera, preko Tibeta. Ne postoji ustaljen ritam kretanja, ne zna se kako tijelo reaguje na visinu, ne zna se koliko brzo ili sporo treba ići. Sve je eksperiment.
Najpoznatiji pokušaj desio se 1924. godine, kada George Mallory i Andrew Irvine nestaju visoko ispod vrha. Da li su ikada stigli na sam vrh, ostalo je neodgovoreno pitanje. Ono što jeste sigurno – tada je postalo jasno da Everest nije planina koja dozvoljava greške.
Prvi uspjeh – kada je Everest prvi put “pao”
Prvi potvrđeni uspješan uspon na Mount Everest desio se 29. maja 1953. godine, kada su Edmund Hillary (Novi Zeland) i Tenzing Norgay (Šerpa iz Nepala) stigli na vrh u sklopu britanske ekspedicije.
Oni su išli južnom rutom – preko Nepala, kroz bazni kamp, ledopad Khumbu i kampove na Western Cwm-u, do prevoja South Col. Uspon na vrh izveden je u kratkom vremenskom prozoru dobrog vremena, uz strogu logistiku i podršku tima.
Tada je prvi put postalo jasno: Everest je moguće osvojiti. Ali cijena tog odgovora bila je nova istina – da je uspjeh uvijek samo privremen, a da se planina ne mjeri vrhom, nego povratkom.
Priprema – gdje pravi uspon zaista počinje
Savremeni uspon na Everest ne počinje u planini, već mjesecima ranije. Fizička priprema traje godinama, oprema se bira do najsitnijeg detalja, a logistika mora biti savršena. Bez ozbiljne organizacije i pomoći šerpa, uspon praktično nije moguć.
U ovoj fazi nema sata, nema vremena polaska. Ovdje se ne ide naprijed – ovdje se odlučuje da li uopšte ima smisla krenuti.
Put ka planini – od Katmandua do baznog kampa
Prvi stvarni pokret ka Everestu počinje u Katmanduu. Iz grada se rano ujutru, najčešće između šest i devet sati, malim avionima leti prema Lukli. Razlog je jednostavan – jutarnje vrijeme je stabilnije, a oblaci i vjetar kasnije u toku dana često zatvore aerodrom.
Iz Lukle počinje pješačenje. Svaki dan se polazi ujutru, uglavnom između sedam i osam sati. Ne zato što se žuri, već zato što je tempo ključan. Hodanje je sporo, pauze su česte, a cilj nije kilometraža već prilagođavanje tijela na visinu.
Nakon osam do deset dana hoda stiže se u bazni kamp.
Bazni kamp – gdje se zapravo čeka
Bazni kamp na 5.364 metra nije mjesto akcije, već strpljenja. Dani prolaze sporo, gotovo monotono. Tijelo se privikava, puls i disanje se prate, a glava se uči čekanju.
Kada se iz baznog kampa ide prema višim kampovima, polazi se vrlo rano, najčešće između tri i pet ujutru. Razlog je hladnoća – led je tada stabilniji, a rizik od lavina manji. Sve se radi planski i bez žurbe.
Khumbu Icefall – prolazak koji se pamti
Prolazak kroz Khumbu Icefall je prvi pravi test. Iz baznog kampa se polazi duboko u noć, najčešće između dva i četiri ujutru. U mraku i hladnoći glečer je stabilniji, a seraci mirniji.
Merdevine preko pukotina, fiksni konopci i stalno kretanje bez zadržavanja čine ovu dionicu psihološki izuzetno teškom. Kamp 1 se nalazi odmah nakon glečera i služi samo za kratko zadržavanje.
Kamp 1 – prva stanica iznad leda
Kamp 1 nalazi se na oko 6.065 metara nadmorske visine, odmah iznad Khumbu Icefall-a, u donjem dijelu doline Western Cwm. Do njega se iz baznog kampa stiže nakon 4 do 8 sati prolaska kroz glečer.
Ovdje se najčešće ostaje kratko, jednu noć tokom rotacije, radi aklimatizacije prije nastavka ka višim kampovima. Teren je ravniji nego u Icefall-u, ali visina već jasno pokazuje da tijelo ulazi u ozbiljnu zonu napora.
Kamp 2 – gdje visina postaje stvarna
Iz Kampa 1 prema Kampu 2 polazi se rano, obično oko pet ili šest ujutru, kako bi se Western Cwm prešao prije nego što sunce pretvori ledenu dolinu u pećnicu. Iako nema vjetra, sunce ovdje nemilosrdno iscrpljuje tijelo.
Kamp 2 je mjesto gdje se ostaje više dana. Ovdje se tijelo prvi put ozbiljno bori sa nedostatkom kiseonika i mnogi upravo ovdje shvate da ne mogu dalje.
Kamp 3 – led, nagib i kratki boravak
Uspon prema Kampu 3 vodi uz Lhotse Face, strmu ledenu padinu. Polazi se vrlo rano, između četiri i pet ujutru, kako bi se najteži dio prošao prije nego što sunce omekša led.
Kamp 3 nije mjesto za život. Šatori su ukopani u kosinu, a boravak se svodi na minimum potreban za aklimatizaciju.
Kamp 4 – ulazak u zonu smrti
Iz Kampa 3 prema Kampu 4 kreće se rano ujutru, obično oko šest sati. Cilj je stići na South Col dok vremenski uslovi još dozvoljavaju kretanje.
Na gotovo osam hiljada metara tijelo se više ne prilagođava. Ovdje se donosi najteža odluka cijele ekspedicije – ići dalje ili se vratiti.
Uspon na vrh – noć bez dana
Napad na vrh počinje noću. Iz Kampa 4 se polazi između deset uveče i jedan sat poslije ponoći. Mrak, hladnoća i tišina prate svaki korak. Cilj je stići na vrh u jutarnjim satima, dok još ima snage za povratak.
Na vrhu se ostaje samo nekoliko minuta. Nema euforije, nema slavljenja. Samo svijest da je pola puta tek pred tobom.
Povratak – gdje se uspon zaista završava
Silazak počinje odmah. Bez čekanja, bez zadržavanja. Svaki sat proveden visoko povećava rizik. Povratak ka Kampu 4, zatim nižim kampovima, odvija se čim tijelo dozvoli, najčešće rano ujutru.
Tek kada se ponovo prođe Khumbu Icefall i stigne u bazni kamp, može se reći da je ekspedicija završena.
Planina koja ne oprašta, ali uči
Everest ne nagrađuje one koji samo žele vrh.
On nagrađuje one koji znaju kada treba krenuti –
i još važnije, kada treba stati.
Pravi uspjeh na Everestu nije trenutak na 8.848 metara.
Pravi uspjeh je povratak.
Crnogorska zastava na Krovu svijeta
Dana 23. maja 2010. godine, crnogorska zastava zavijorila se na vrhu Mount Everesta, na visini od 8.848 metara. Na najvišu tačku planete popela su se trojica alpinista iz nikšićkog Sportsko-rekreativnog društva „Javorak“ – Marko Blečić, Đorđije Vujičić i Dragutin Vujović.
Ekspedicija je trajala 68 dana. Završni uspon izveli su u noći između 22. i 23. maja. Blečić je na vrh stigao oko tri sata poslije ponoći, Vujičić dvadesetak minuta kasnije, a potom i Vujović.
Na visini od oko 8.300 metara razdvojili su se i nastavili prema vrhu svaki sa svojim šerpasom. Time su postali prvi – i za sada jedini – Crnogorci koji su stajali na 8.848 metara, u zoni iznad 8.000 metara poznatoj kao „zona smrti“.
Njihov uspon nije bio trenutak spektakla. Bio je to završetak 68 dana discipline, aklimatizacije i odluka donesenih visoko iznad svijeta.





